Istorija nas uči da nam nije učiteljica života

Sala uglednog teatra Maxim Gorki u istočnom, istorijskom dijelu Berlina je i ove večeri ispunjena do posljednjeg mjesta. Publika nestrpljivo očekuje treću predstavu Olivera Frljić u okviru njegove tzv. ratne-trilogije. Nakon Büchnerove „Dantonove smrti i Ifigenije“, te Brechtove „Majke hrabrosti i njene djece“, režiser se odlučio za tekstove jednog od najpoznatijih pisaca i dramaturga bivše Demokratske Republike Njemačke Heinera Müllera pod nazivom „Schlachten“, u prijevodu „Bitke“. Provokativan do srži, Frljić u formi groteske prikazuje sadašnju političku situaciju u Evropi i svijetu. Prošli ratovi, sadašnji ratovi, budući ratovi. Prošli? „Da, i jedan od onih koga se skoro više niko ne sjeća, u Bosni. Da Oliver Frljić slučajno ne potiče iz Bosne, možda ni večeras taj rat ne bi bio pomenut“, opominje ironično u prvoj sceni prisutnu publiku jedna od glumica, Vidina Popov. I dodaje: „Ovo što večeras pokazujemo nema morala. Kome to ne odgovara neka odmah napusti salu“.

Salu niko ne napušta. Na sceni, između ostalog, Hitler i Staljin, krvave scene ubistava djece u različitim ratovima, slike ispaćene mršave djece u Sudanu, poređenja sankcija prema Putinu i (ne)sankcija protiv Georgea Busha juniora za rat u Iraku. Ratovi, od antičkog vremena do danas, sa istim motivima, sa ogromnim brojem žrtava na svim stranama, agresora i žrtava. Glavna poruka režisera rođenog u Travniku 1976. godine: Istorija ili povijest nije učiteljica života, odnosno ako jeste onda nam pokazuje da iz nje ništa nismo naučili.

Publika na kraju dugim aplauzom nagrađuje glumce i režisera. Teatarski recenzenti ovdašnjih medija su podijeljeni. „Suviše klišea, suviše asocijacija, suviše nasilja“, neke su od kritika.

„Mi imamo iskustvo rata koji je bio prije 30 godina i ja sam htio govoriti i o tom ratu i o drugim ratovima koji se događaju. Htio sam publici pokazati ono što je manje prisutno u medijima a to je ona neka druga strana rata. Ova naša pozicija da ratove gledamo na televiziji ili putem interneta je vrlo lagodna. Rat bi međutim mogao nažalost postati sutrašnjica cijele Evrope i mislim da je moj zadatak kao umjetnika da upozorim ljude na to“, priča Frljić ekskluzivno za DW. 

Cilj opavdava provokaciju kao sredstvo

Olivera Frljića bije glas jednog od najkontroverznijih teatarskih režisera ne samo bivše Jugoslavije, već i Evrope. Njegove predstave izazivaju burne reakcije u javnosti, ne samo u Hrvatskoj gdje su neke i zabranjene, već i u Srbiji, BiH, Poljskoj, ali i u Austriji i Njemačkoj. Optužuju ga, između ostalog, za blasfemiju. Na drugoj strani je Frljić nosilac brojnih pozorišnih nagrada, rado viđen gost na najpoznatijim teatarskim festivalima te kao reditelj u najrenomiranijim evropskim kazališnim kućama, u Beču, Münchenu, Stuttgartu. U Beču, na čuvenom Burgtheat, je 2020. godine već postavio jednu predstavu Heinera Müllera „Hamletovu mašinu“ .

Zbog prijetnji čak i smrću, je napustio Hrvatsku u kojoj je živio od početka rata u BiH. Tamo je, između ostalog, radio kao intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, no 2016. godine je zbog politike tadašnjeg ministra kulture Zlatana Hasanbegovića dao ostavku. 

„Ja nikad nisam definitivno napustio Hrvatsku no nakon Rijeke i nakon otkazivanja moje četiri režije u Splitu je moj rad tamo postao nemoguć. No, sad me mnogi zovu, iz Hrvatske, Srbije, BiH, no ja sam se obavezao da ću do 2024. godine prevashodno raditi u Njemačkoj. No, iskreno rečeno, fali mi dosta stvari, fale mi ansambli sa kojima sam imao dugoročniju saradnju. Ali, vrlo inenzivno pratim što se događa na području bivše Jugoslavije i na političkom i na umjetničkom planu,“ kaže Frljić.

Pitanje pripadnosti i identiteta

Oliver Frljić posljednjih pet-šest godina uglavnom radi u Njemačkoj. „Jedina predstava koju sam radio u Hrvatskoj je bila „Braća Karamazovi“ u zagrebačkom Kazalištu mladih. Prije no što sam došao u Berlin radio sam za Evropski ansambl u teatru Schauspiel u Stuttgartu, projekat koji je okupljao glumce iz tri različite zemlje, Hrvatske, Poljske i Njemačke. Njime smo htjeli reflektirati pitanje identiteta Evrope. Šta je Evropa danas i šta bi trebala biti sutra“, objašnjava reditelj.

Frljić trenutno radi kao koumjetnički direktor Maxim Gorki teatra, koje važi za najvažniji postmigrantski teatar u Njemačkoj. Pokušava, kaže, vidjeti kako on, i sam migrant, može doprinijeti još boljoj njegovoj reputaciji, kako pomiriti njegovu dosadašnju estetiku sa novim povijesnim i političkim izazovima. Stoga je tu i ova nova predstava, kojom zaokružuje tzv. ratnu trilogiju.

Kako se osjeća u njemačkom glavnom gradu? Da li mu polako pomalo pripada ili Berlin njemu? „Pravi sam moderni gastarbeiter. Ne pripadam ni tamo odakle sam otišao, niti ovdje gdje sam došao. I upravo me jako intrigira to pitanje pripadnosti, odnosno nepripadnosti. Kako raditi sa tim različitim identitetima. Jesam li ja ono što jesam ili ono što drugi misle da jesam. U Srbiji sam jedno, u Hrvatskoj drugo, u Bosni treće, u Njemačkoj nešto četvrto. Kad ostanem sam sa sobom pitam se šta sam zapravo“, odgovara zamišljeno. Možda će sva ova pitanja biti inspiracija za neku novu trilogiju. 

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu