1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
PovijestSrbija

Još uvijek sporan napad NATO-a na Jugoslaviju Miloševića

24. ožujka 2024

Prije 25 godina je NATO počeo napad kako se i na Kosovu ne bi ponovilo već viđeno „etničko čišćenje“. No mandata nije bilo – makar je apsurdno da Rusija i za rat u Ukrajini ima ista opravdanja.

https://p.dw.com/p/4e48q
Dim i crveno nebo od vatre nad Beogradom nakon što je pogođena tamošnja rafinerija
Dim i vatra nad Beogradom 1999. godineFoto: picture-alliance/ dpa

Mjesecima su trajali pregovori i čula su se sve jasnija upozorenja sve dok 24. ožujka 1999. i NATO nije intervenirao u sve žešći sukob jugoslavenske armije i srpskih snaga protiv jedinica Oslobodilačke vojske Kosova koja se borila za neovisnost te pokrajine. Zračnim napadima na ciljeve u Srbiji su države NATO-a željele prisiliti okončati etničko čišćenje u Kosovu i spriječiti humanitarnu katastrofu koje su se tamo pribojavali i Ujedinjeni narodi.

Ali mandata UN-a za te vojne udare nije bilo, a makar se koristilo oružje za precizno pogađanje ciljeva, bilo je i civilnih žrtava. Mandat su si dale same članice NATO-a pod vodstvom američkog predsjednika Billa Clintona. Opravdanje je bilo kako je ta „humanitarna intervencija“ nužna kako bi se spriječio još gori pokolj. Osim toga, postojale su rezolucije UN kojima se Beogradu nalaže prekid vojnih operacija, ali te rezolucije – tada još Jugoslavija nije poštivala.

I 25 godina nakon toga još uvijek traje rasprava, je li taj napad NATO-a bio opravdan – ne samo na Balkanu, nego i među stručnjacima za međunarodno pravo diljem Europe i svijeta. No među pravnicima prevladava mišljenje da – nije. „Ako pitate za mišljenje koje prevladava, to je bio prekršaj. Već je unaprijed bilo rečeno kako se vojne mjere protiv Srbije mogu provesti jedino uz odobrenje Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Druga opravdanja nisu relevantna, barem ne prema prevladavajućem mišljenju“, kaže Wolff Heintschel von Heineigg, profesor međunarodnog prava na europskom sveučilištu Viadrina u Frankfurtu na Odri.

Srpske paravojne jedinice na Kosovu 1998.
Nakon što su se iz sigurnosnih razloga povukli promatrači OESS-a na Kosovu, već su na Kosovo krenuli "dobrovoljci" iz Srbije. No u samoj Srbiji o svim tim zločinima se ništa nije htjelo znati.Foto: Srdjan_Suki/dpa/picture-alliance

Čak i dobri argumenti nisu i pravno tumačenje

Opravdanja koja su se tada čula od političara zemalja NATO-a su svakako bila ozbiljna: tu je bilo riječ o zaštiti stanovnika Kosova koji su već masovno krenuli u zbjeg u susjednu Albaniju, potreba da se konačno prekine serija ratova na području bivše Jugoslavije gdje je nakon Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova bila realna opasnost i sukoba u Makedoniji, Vijeće sigurnosti UN je već onda postalo poprište „igre mišića“ Rusije i Kine... I tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer je govorio o intervenciji koja je „moralno nužna“ kako bi se spriječio pokolj kakav se onda već vidio u Bosni i Hercegovini.

Za profesora međunarodnog prava to nisu argumenti: „To su sve lijepa razmišljanja. Ali međunarodno pravo se ne stvara od malene skupine (država), niti je stvar običajnog prava. Tu je nužna uvjerljiva većina država. A nju nismo imali“, smatra von Heinegg.

Nije sporno i da su ratovi u Jugoslaviji prestali tek kad su i završeni napadi NATO-a 10. lipnja 1999. i popuštanjem Slobodana Miloševića. Ali to je po međunarodnom pravu bio grijeh koji se ponavlja. „Te argumente koji su se tada čuli od osam članica NATO-saveza koje su sudjelovale u toj kampanji za Kosovo smo opet čuli i kad je bilo riječ o aneksiji Krima“, upozorava njemački profesor prava.

Prosvjedi u Berlinu protiv sudjelovanja Njemačke u intervenciji NATO-a 1999, sa plakatom gdje su tadašnjem kancelaru Schröderu nacrtani brčići Hitlera
Naracija u Srbiji je još uvijek "agresija NATO-a", a i nakon devet godina ratova i pokolja u drugim bivšim republikama, VS UN doista nije dalo mandat za te udare.Foto: picture-alliance/dpa

Nikakve sličnosti između Kosova i Krima

Jer i Rusija se 2014. pozivala na primjer Kosova kad se osjećala pozvanom „zaštititi“ stanovništvo Krima. Isto se onda opet čulo i kad je Vladimir Putin krenuo u napad na Ukrajinu kad je tvrdio kako ga stanovništvo istoka Ukrajine „poziva u pomoć“, a svoju „posebnu vojnu operaciju“ opravdava poveljom UN-a o pravu na samoopredjeljenje.

Za njemačkog profesora međunarodnog prava je to objašnjenje i više nego besmisleno: „Čak i ako se prihvati potreba humanitarne intervencije, ruski argumenti su naravno apsurdni. Ne može biti ni riječi o tome da su odnosi koji su tada vladali na Kosovu – spomenut ću samo zloglasna etnička čišćenja – postojali i na Krimu, a nije ih bilo niti na jugoistoku Ukrajine.“

Stanje koje je na zapadu Balkana vladalo prije 25 godina se ne može niti usporediti sa stanjem u današnjoj Ukrajini i makar je jasno kako je rat Rusije protiv Ukrajine ilegalno po svakom tumačenju međunarodnog prava, ostaje gorka primjesa iz prošlosti: „To je račun koji nam stiže iz misije na Kosovu. Sad smo suočeni s istim argumentima koje smo mi tada iznosili, makar se činjenično stanje naravno temeljito razlikuje“, smatra Heintschel von Heinegg.

Pravni spor o akciji NATO-a zapravo još nije završen: još traje rasprava i pred tribunalom o Jugoslaviji Ujedinjenih naroda kao i pred Međunarodnim sudom u Sandeu. U slučaju rata u Ukrajini je Međunarodni sud u Den Haagu već u ožujku 2022. naložio Rusiji neka prekine sve vojne operacije u Ukrajini – što ona naravno sve do danas nije učinila. Glavna rasprava u kojoj se Rusija optužuje i za genocid, još uvijek traje.

Pre 25 godina: NATO bombardovao Jugoslaviju

Riegert Bernd Kommentarbild App
Bernd Riegert Korespondent u Bruxellesu s fokusom na ljude, priče i politiku Europske unije.