Libanska kriza bez kraja

Libansko preduzeće Pure Taxi je u Bejrutu poslije osnivanja prije devet godina radilo sa 30 vozila, sada ih je osam. Jedan od suvlasnika, Karim Merheb, kaže da ni ti vozači nisu zaposleni za stalno: „Nemamo više kancelariju i sve organizujemo telefonom“, dodaje on i kao razlog navodi da su im zakup poslovnog prostora, struja i internet preskupi, a tražili su od njih da se računi plaćaju u američkim dolarima. 

„Najteža kriza u cijelom svijetu”

Liban nije samo u političkoj već i u dosad neviđenoj ekonomskoj krizi. Svjetska banka tvrdi da je to „jedna od najgorih kriza u cijelom svijetu od sredine 19. vijeka”. Libanska funta je od kraja 2019. izgubila 90 odsto na vrijednosti. Prije krize se za 150 000 funti dobijalo 100 dolara. Danas se za istu sumu dobija dolar i po. Mada Karim Merheb želi da zvuči optimistično on kaže da je „kvalitet života drastično opao“. On dodaje da ljudi koji primaju platu u libanskoj valuti a ne u dolarima jedva da mogu da opstanu. 

Najveći dio radnji, apoteka i uslužnih djelatnosti prebacili su se na dolar. „Brojni Libanci zavise od novca koje im šalje rodbina iz inostranstva. Tako imaju izvjestan priliv dolara”, kaže Lina Hatib, buduća direktorka Srednjoistočnog instituta SOAS.

Ali kupovna moć ljudi koji nemaju dolare je drastično opala. Osim toga, banke su ograničile sumu deviza koje ljudi mogu da podignu. Dakle, i oni koji imaju novac na računu jedva sastavljaju kraj s krajem. 

Dolar tražen na sve strane

Karim Merheb i njegov poslovni partner dozvoljavaju plaćanje i u libanskoj valuti, inače ne bi mogli da prevoze brojne mušterije. Mahmud Sidavi je automehaničar. On kaže da jedva još poneko opravlja svoje vozilo, jer ljudi moraju da prehrane porodice i da plate školarinu. Tako poneko ide pješke na posao, svejedno koliko je daleko i da li je vruće. Sadavi kaže da se u Libanu preživljava od danas do sutra: „Ovdje ništa nije sigurno. Jednostavno, previše je problema." 

U zemlji se ekonomija zasniva na gotovinskom plaćanju. Stručnjaci smatraju da je to opasno, jer se ukupan novac preliva u privatni sektor. Bankarstvo je paralizovano i zemlja je pred bankrotom. Ali ko je odgovoran za to? 

Korupcija i loše poslovanje libanskih političara 

Lina Hatib za krizu optužuje donosioce odluka, koji su, prema njoj, dio korumpiranog političkog sistema: „Sistem je omogućio tim ljudima da državi ukradu pare." Primjer za to je dugogodišnji direktor Centralne banke Riad Salameh, protiv kojeg se u više evropskih zemalja vodi istražni postupak zbog korupcije i pranja novca. Hatib kaže da takvi političari nisu pogođeni krizom – prebacuju novac u inostranstvo i čak profitiraju od krize. „Mnogi od njih ne pripadaju samo političkoj već i ekonomskoj eliti”. Ona dodaje da je Hezbolahu pošlo za rukom da iskoristi krizu. Kaže, kontrolišu krijumčarenje iz Sirije ili uvoz jeftine robe iz Irana na koju ne plaćaju porez. 

 Različiti devizni kursevi

Libanska funta je godinama bila vezana za dolar po tačno određenoj vrijednosti. Centralnoj banci su potrebne devizne rezerve da pokrije vrijednost domaće valute. Banke su visokim kamatnim stopama privlačile mušterije da deponuju svoje dolare kod njih. Kamate je plaćala Centralna banka i tako gomilala dugove. Strani ulagači su izgubili povjerenje, povukli svoj novac i finansijski sistem se urušio. Lina Hatib kaže da je ceh platila srednja klasa koja je štedjela kod libanskih banaka i više nije mogla da dođe do svog novca. „To su ljudi koji su preko noći izgubili ušteđevinu i odjednom se našli ispod granice siromaštva.” Ona navodi primjer i onih ljudi koji su decenijama radili u državnoj službi, a sada idu u penziju – odjednom je njihova penzija potpuno obezvrijeđena jer se isplaćuje u domaćoj valuti. Prema podacima Ujedinjenih nacija, tri četvrtine stanovništva Libana su u međuvremenu pogođene siromaštvom. Istraživanje Hjuman rajts voča (HRW) početkom 2022. donosi podatak da više nego jedno od četiri domaćinstva ima po jednu odraslu osobu koja mora da izostavi jedan dnevni obrok jer nema dovoljno hrane za sve. 

 Posljedice – socijalni nemiri

Stručnjak Instituta Giga (German Institute for Global and Area Studies, GIGA) iz Hamburga, Husein Al Mala, smatra da će posljedice ovakvog stanja biti socijalni nemiri: „Pošto ponestaje sredstava za infrastrukturu, mogla bi se pogoršati situacija u javnim uslugama, zdravstvu, školstvu i javnom saobraćaju – to se djelimično već dešava."  On dodaje da uz sve to i školovani ljudi napuštaju zemlju. 

Lina Hatib smatra da je međunarodna zajednica omogućila libanskoj političkoj eliti da se godinama drži na vlasti, jer je Libanu pružala finansijsku pomoć ne uslovljavajući je reformama. A prestrukturiranje libanskog bankarstva je nužno da bi se dobila pomoć za oživljavanje privrede. U međuvremenu je Međunarodni monetarni fond uslovio kredite reformama, ali od 2019. vladajuća struktura to odbija. 

Kratkoročna inostrana pomoć nije dovoljna

Pomoć iz inostranstva se usredsredila na nevladin sektor. Hatib kaže da je to ispravno, ali nije dovoljno, jer bi međunarodna zajednica morala da izvrši pritisak i zahtijeva reforme, ali bi Vašington i Brisel morali i da prošire liste osoba koje su pod sankcijama. Husein Al Mala se nada da će Liban u budućnosti razgranati svoju ekonomiju u oblastima koje imaju potencijal rasta, kao što su obnovljiva energija, visoka tehnologija i turizam. On zna da za to postoje pretpostavke: “Da bi privukao strane investitore, Liban mora stvoriti atraktivno okruženje tako što će popraviti infrastrukturu, smanjiti birokratiju i stvoriti stabilan pravni okvir.”

Međutim, zemlja je trenutno daleko od toga. Automehaničar Mahmud Sidavi kaže: „Država je jednostavno odsutna. Mi se brinemo sami o sebi". 

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu